Vuk je došao u Kladovo s proleća 1811. u svojoj dvadeset i trećoj godini. Zbog otimanja ustaničkih glavara oko vlasti, Karađorđe je doveo u Beograd i, potom, proterao u Karavlašku, velike vojvode iz Negotinske krajine Milenka Stojkovića i Petra Dobrnjca, koji se posebno istakao prilikom osvajanja Kladova. Na njihova mesta Vožd je postavio svoje ljude. U Poreču je zavojvodio Jovu Stefanovića, u Kladovu Živka Konstatinovića Kladovskog, na čelo ustaničkog magistrata u Brzoj Palanci naimenovao je Jevtu Savića Čotrića, dotadašnjeg sovjetnika zvorničke nahije. O ovom svom daljem rođaku Vuk beleži da je bio veoma pismen i da ga je upoznao sa tajnama slova, čak ga je nazvao i svojim prvim učiteljem. Kada je imenovan u Praviteljstvujušči sovjet (1808),Čotrić je sa sobom poveo Vuka u Beograd, koji je pre toga bio pisar u lozničkoj vojsci Jakova Nenadovića. Kada ga imenuju na dužnost brzopalanačkog „komedanta“ i sudije, pod čijom je upravom bio i „đumruk“ u Kladovu, Čotrić opet sa sobom vodi Vuka kao carinika.
Vuk se obreo u kraju koji su ustanici oslobodili tek 1810. godine: 24. juna — Brzu Palanku, 2. septembra — Kladovo, 7. septembra — Prahovo i Negotin.
Vuk Karadžić sa 29 godina, naslikao Pavel Đurković 1816. godine
Njegova carinska nadležnost nije bila ograničena samo na Kladovo, posebno 1812. kada za poslove oko „đumruka“ odgovara Hajduk Veljko, već i na Bukovče, Bregovo, Brzu Palanku. Vuk putuje po Krajini, od Golupca do Poreča, od Poreča preko planine Miroč u Brzu Palanku. On često boravi u Negotinu kao gost Hajduk-Veljka.
Iz Vukovog spisa „Geografičesko-statističesko opisanije Srbije“, koji je objavio u svom zabavniku Danica za 1827. godinu, saznajemo kakvi su tada bili putevi u Krajini. „Od Golupca do Poreča mora se često preko takvih strmena ići da je teško i konja prevesti, akamoli s kolima proći, od Poreča pak preko Miroča u Brzu Palanku može se proći s kolima, ali je vrlo strmeno, osobito od Porečke rijeke do na Planinu.“
Vuk nije obavljao samo carinske poslove.
U molbi upućenoj 8/20. maja 1842. godine knezu Mihailu pominje da je 1812. bio poslat od Soveta kao komesar vrhovnog vožda Đorđa Petrovića u Vidin Mula — paši „radi kojekakvih dogovora“, kao i da je po voždovoj zapovesti bio sudija i upravitelj u Brzoj Palanci do 1813. godine.
O Vukovom lagodnom životu Sima Milutinović Sarajlija ovako prepričava reči Jevte Savića: „Kakve dve služavke imade, koje ga dan i noć služe kao dve vile. — One ga svlače i oblače, postelju nameštaju i jesti mu donose. S njima ti on sve svoje suviše vreme provodi, koje mu prekodnevni drugi poslovi dopuste. Te to li je uzrok, rečem mu ja, pomislivši u sebi da je s lučem tražio ne bi bolje našao. Prođi ga se dakle. Sad verujem da baš nehma kad. Čudim se kako i jesti vremena ima. A već znam da ko i zec sa gledećim i otvorenim očima spava da mu krasavice izpred očiju ne iščeznu.“Krug Vukovih prijatelja u ovim krajevima, pored Savića, činili su Stefan Živković, beogradski trovac koji je u Negotinu bio savetnik Hajduk-Veljkov, Stefan Živković Sremac, pisar u Sovjetu, koji se 1811. oženio Savkom Čarkadžijom, Vukovom rođakom, prevodilac Fenelonovog dela „Priključenija Telemaha“, po čemu je i dobio nadimak Telemak. Sa ovim su u Brzoj Palanci bili i njegov brat Simo i Vukov rođak Obrad Tomić, te Petar Tomić iz Vršca, pesnik, nekadašnji pisar Dobrnjčev, Arsa Andrejević zvani „Kastriot“. Sa svima njima se Vuk dopisivao ili ih je pominjao u spisima. Stanoje Marković, iz Negotina, pa Konstatin Pavlović, Petar Nedeljković i Matija Živković, takođe iz ovog kraja, pretplaćuju se na Vukov „Srpski rječnik“ iz 1818. goline. Na Vukovu knjigu poslovica (1836) pretplatiće se mlađi brat Hajduk-Veljkov Milutin, poslednji negotinski vojvoda. Na drugo Vukovo izdanje „Rečnika“ (1852), među 35 pretplatnika biće: episkop timočki, činovnici, učitelji, trgovci, kalfe i šesnaest krajinskih škola. Na knjigu „Praviteljstvujušči sovjet serbski“ (1860) biće upisano čak 98 pretplatnika iz ovog kraja.
fotografija Vuka Karadžića u starosti
U Negotinu je živela udovica krajinskog kneza Mihaila Karapandžića „plemenita gospođa Sara Mihailovica ot Karapandžić“, kako je Vuk oslovljava među pretplatniiima na „Srpski rječnik“ (1818). Ona je bila i jedini pretplatnik na Vukovu „Pjesmaricu“ (1815), čak je za Vuka zabeležila dvadesetak narodnih pesama. Iz obimne njihove prepiske očigledno je da je bila Vuku veoma naklonjena: „Ja Vas svagda pred očima imam i nikada ve zaboravit neću do mojega časa poslednjega.“
Golub Dobrašinović pretpostavlja da je među njima postojala ozbiljnija veza : „Kada je u nemaštini naumio da napusti Beč, Vuk je poželeo službu neku u Negotinu„uhljebija“ radi, a možda i Sari da bi bio bliže. Molio ju je da se o tome raspita. Ona se spremno odazvala: pisala je o tom knezu Jakovu, nastojala u tom smislu i preko drugih, ali po svoj prilici uzaman, stoga savetuje Vuka da se sam neposredno obrati oberknezu, ako, veli, i ne misli ozbiljno na prelazak, da vidi bar šta će mu „otpisati“. Vuk je Saru i u Beču očekivao. Uzalud očevidno: u bolesti i žalosti njoj, reklo bi se, nije više bilo do toga. S njenim pismom od 4. avgusta 1817. prekida se (ili završava) njihova prepiska.
Iz Vukovih kazivanja poznatom ruskom slavisti Izmailu Ivanoviču Sreznjevskom, saznajemo da je Vuk upravo u Negotinskoj kraj ini počeo da pažljivo sluša narodni govor i beleži sve što mu se u njemu činilo zanimljivim: „Osobito mi je bilo korisno vreme kada sam u leto 1813. godine bio sudija u Brzoj Palanci. Tu sam pažljivo slušao seljake kad se sude, pa sam svaku nepoznatu mi reč odmah beležio na hartij i bez ikakvog književnog cilja, o kome tada nisam ni sanjao, nego onako, za sebe.“
U Negotinu je Vuk zabeležio prelepu narodnu ljubavnu pesmu „Devojka sa tri ljubovnika“ i više drugih narodnih lirskih i epskih pesama, za koje nije naznačio da su iz negotinskog kraja, opisao je običaje vezane za Đurđevdan i krsno ime, kao i običaje kraljica i lazarica, slušao legendu o smrti Marka Kraljevića, opisivao je narodni život.
Vuk Karadžić u srednjim godinama
U prvom i drugom izdanju „Srpskog rječnika“ (1818; 1852), posebno u geografsko-statističkom opisu Srbije, detaljno je opisao Negotinsku krajinu, „ravninu“ i pojedina mesta (Negotin, Kladovo), planine (Miroč, Porečke planine, koje dele Poreč od Krajine i Ključa), reke (Dunav, Timok, Porečka reka) i Đerdap, ostrva (Poreč), izvore (Caričina), manastire (Bukovo, Vratna), zidine i utvrđenja (Kulič, Kostolac, Ram, zidine u Gradištu, Golubac, Miloševa kula); popisao je 69 sela negotinske i kladovske nahije.
Vuk je iz prve ruke sakupio podatke o događajima u ovom kraju iz vremena Prvog srpskog ustanka i o učešću ruske vojske u ustaničkim borbama u Negotinskoj krajini. U Negotinu se sprijateljio sa Hajduk-Veljkom Petrovićem, čije će žitije toplo napisati i objaviti u prvom godištu „Danice“ (1826), započinjući značajan posao koji je s pravom ocenio: „kao srpski Plutarh“. Načiniće i kraće životopise Pavla Todorovića i Danila Aleksijevića, koji su, takođe, bili vezani za Negotinsku krajinu.
Gotovo u svim Vukovim delima nailazimo na pomen Negotina i Negotinske krajine.
Njegov susret sa ovim krajem u mladosti, kada je tek započinjao svoj put, bio je dobra kob i za njega i za sve nas; u Negotinskoj krajini je sam početak Vukovog otkrivenog našeg „istočnog traga“.
Miodrag Maticki
Tekst preuzet iz časopisa za književnost, umetnost i kulturu „BUKTINJA“ Broj 28
glavni i odgovorni urednik Goran Vučković | Izdavač „Krajinski književni klub“ Negotin, 2011
zato smo još polupismeni